Hrvatska dijaspora godinama doprinosi domovini kroz značajne financijske doznake koje su usporedive s najvećim pojedinačnim stranim ulaganjima. Još važniji od toga su znanje, poslovno iskustvo, međunarodne veze i lobističke mogućnosti koje poslovna dijaspora posjeduje. Mnogi iseljenici djeluju u razvijenim gospodarstvima i zauzimaju odgovorne pozicije u poduzetništvu, znanosti i tehnologiji, čime predstavljaju resurs od strateške vrijednosti za Hrvatsku.

 

U globalnom okruženju obilježenom demografskim padom, gospodarskim usporavanjem i starenjem populacije, zemlje koje uspijevaju povezati svoju dijasporu s razvojnim politikama imaju veliku prednost. Hrvatska je danas u istoj situaciji. Potreba za novim investicijama, modernizacijom poljoprivrede, digitalnom transformacijom i jačanjem radne snage čini dijasporu jednim od ključnih partnera u budućem razvoju države.

 

Hrvatska dijaspora predstavlja most prema svjetskim tržištima, izvor kapitala, ali i izvor ljudi koji su spremni vratiti se, investirati ili prenijeti znanje. Upravo zato njezino aktivno uključivanje nije samo mogućnost nego i nužnost ako Hrvatska želi dugoročno ojačati svoju gospodarsku i demografsku stabilnost.

 

Kada govorimo o broju Hrvata u svijetu, ulazimo u prostor koji je fascinantan, emotivan i istodobno vrlo nejasan. Danas se često spominje da hrvatska dijaspora broji oko četiri milijuna ljudi. Neki autori navode i veće brojke, ali za to nemamo precizne podatke i ne možemo biti potpuno sigurni. Razlog je jednostavan. Hrvatska država dugo nije imala jasan sustav praćenja svojih ljudi u svijetu. Nitko se ozbiljno nije bavio prikupljanjem prvih informacija. Nisu postojali registri, popisi ni istraživanja, a dijasporu se promatralo kao daleku i zaboravljenu temu. Zato danas živimo s procjenama.

 

Unatoč tome, postoje razumno utemeljeni rasponi koji se najčešće koriste. Za Južnu Ameriku obično se navodi oko osamsto tisuća ljudi hrvatskog podrijetla. Kanada se procjenjuje na oko tristo tisuća. Sjedinjene Države na oko milijun i dvjesto tisuća. Europa na oko milijun i tristo tisuća. Australija i Novi Zeland zajedno na oko četiri stotine tisuća. Sve su to okvirne brojke, dio njih se temelji na popisima stanovništva, a dio na procjenama zajednica i povijesnih analiza. Nesigurnost postoji, ali smjer je jasan. Hrvatski narod je raspršen po cijelom svijetu i brojčano daleko premašuje veličinu svoje matične zemlje.

 

Priča o hrvatskom iseljavanju duga je više od stotinu godina. Prvi veliki valovi krenuli su krajem devetnaestog stoljeća, kada je siromaštvo guralo ljude u potragu za boljim životom. U to vrijeme mnogi su odlazili u Ameriku i Australiju. Drugi val došao je između dva svjetska rata, kada politička nestabilnost i gospodarske krize tjeraju mnoge mlade muškarce preko oceana. Treći val širi se nakon Drugog svjetskog rata. Tisuće Hrvata bježe od represivnog komunističkog sustava, a njihove obitelji nakon toga grade nove živote u Kanadi, Argentini, Čileu, Sjedinjenim Državama ili zapadnoj Europi.

 

Ova tri velika povijesna razdoblja oblikovala su hrvatsku dijasporu. Ljudi su se selili u potrazi za sigurnošću, kruhom i slobodom. Nosili su svoje priče, svoje pjesme i svoju nostalgiju. Mnogi su zadržali hrvatski jezik i identitet. Drugi su se asimilirali i polako izgubili vezu s domovinom. To je prirodan proces i ne može se jednoznačno definirati tko sve danas spada u hrvatsku dijasporu. Upravo zato su brojke uvijek procjene, a nikad točne. Nisam siguran koliko je točan udio onih koji se danas više ne izjašnjavaju kao potomci Hrvata, i zato govorimo o rasponima.

 

U novije vrijeme dogodio se još jedan veliki val. U posljednjih deset godina Hrvatsku je napustilo više od petsto tisuća ljudi. Taj odlazak je duboko promijenio demografsku sliku zemlje. Otišle su mlade obitelji, obrazovani ljudi, radnici i stručnjaci. Mnogi su otišli jer su tražili stabilnost i predvidljiv život. Drugi su željeli priliku da napreduju. Treći su jednostavno osjetili da ih je hrvatska realnost iscrpila. Koliko se njih planira vratiti, teško je reći. Nisam siguran kakve će dugoročne posljedice imati taj val, ali vidimo da su one već sada ozbiljne.

 

Ako sve te povijesne valove spojimo u jednu priču, dobivamo narod koji je preživio selidbe kroz generacije i koji je danas rasut od Južne Amerike do Skandinavije i Australije. Hrvatska dijaspora nije jednobojna. Ona je slojevita i raznolika. U njoj se nalaze obitelji koje su otišle prije sto godina i one koje su otišle prije nekoliko mjeseci. Neki danas govore hrvatski. Drugi ga više ne znaju. Treći ga pokušavaju ponovno naučiti. Identitet se mijenja, ali korijen najčešće ostaje.

 

Najveći problem je što Hrvatska tu priču nikada nije u potpunosti istražila. Nije stvorila registre, baze podataka ni jasne programe. Zato danas nemamo preciznu statistiku. Nemamo ni puno znanja o povratnom potencijalu dijaspore, o njezinim vještinama i profesionalnim resursima. Sve što imamo jesu procjene i iskustva zajednica izvan Hrvatske. One nam govore da hrvatski narod u svijetu nije mali. Da je snažan. Da nosi veliko iskustvo i znanje. I da može biti jedan od stupova razvoja Hrvatske u sljedećim desetljećima.

 

Priča o iseljavanju nije samo priča o odlasku. Ona je priča o povezanosti. O korijenu koji nije nestao. O ljudima koji, i kad žive na šest tisuća kilometara od domovine, u sebi nose barem mali dio Hrvatske. Danas je vrijeme da tu raspršenu energiju povežemo. Da prepoznamo da je hrvatski narod veći nego što mislimo. I da iz te činjenice počnemo graditi novu viziju Hrvatske koja ne gubi ljude nego ih ponovno okuplja.